Sada se ponegdje kaže: »Sposobni su oni koji su uspjeli steći« - nije li to na drugi način rečeno ono komunističko »Snađi se, druže«? Burna vremena unose pomutnju u moralna načela

Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatska je u sklopu tadašnje Jugoslavije potpala pod komunistički sustav. Komunisti su bili protiv vjere i protiv privatnoga vlasništva. Poubijali su veliko mnoštvo Hrvata samo zato što su bili vjernici. Privatno vlasništvo su oduzeli od vlasnika.
Moralna načela sadržana u Deset zapovijedi Božjih (Dekalog) bila su tada vrlo jasna i moglo ih se jasno predstaviti. Ne ubij! Komunisti su ubijali. Ne ukradi! Komunisti su oteli privatno vlasništvo. Ne sagriješi bludno! Komunisti su propagirali slobodnu ljubav i rastavu braka. Katolici, a i ostali vjernici, bili su tada u getu. Relativnu slobodu, nakon poslijeratnih ubijanja, uživala je samo crkvena hijerarhija, tj. komunisti su ju zbog svijeta morali trpjeti, a obični vjernici bili su šikanirani.
Povremeno je izgledalo kao da komunisti pokušavaju ublažiti pritisak na Hrvate i vjernike, običan puk. Raskid sa Sovjetskim Savezom, uvođenje samoupravljanja, povećanje životnog standarda, otvaranje granica, smjena Rankovića, dopuštanje iskazivanja nacionalnih osjećaja 1969.-1971., konfederalni ustav i zeleni plan za seljake - bili su takvi pokušaji. Stvarni odnosi ostajali su, međutim, i dalje nepromijenjeni. Hrvati su za vladajuće komuniste bili šovinisti, vjernici su bili klerofašisti, a kapitalizam i privatno vlasništvo bili su neprijatelji socijalizma. Tako je to bilo do demokratskih izbora 1990. godine. Pao je Berlinski zid, pao je socijalizam, raspao se Sovjetski Savez, raspala se Jugoslavija. Narod je rekao što misli i što želi.
Uslijedilo je razdoblje tranzicije, koje je za Hrvatsku bilo teže nego za većinu drugih bivših socijalističkih zemalja, jer je uz sve ostalo došlo do agresije Srbije na Hrvatsku.
Redoslijed događaja išao je ovako: demokratski izbori; promjena političkog sustava; agresija Srbije na Hrvatsku; raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske; pretvorba i privatizacija; gospodarska stabilizacija i oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske.
U tijeku svih tih burnih zbivanja moralna načela počela su se relativizirati.
U bivšoj državi većina Hrvata, a posebno vjernici, razmišljali su ovako: grijeh je na strani naših neprijatelja.
Mi Hrvati nismo bezgriješni, ali poznajemo granice. Znamo što je dobro, a što je zlo. Ako ponekad i sagriješimo, svjesni smo da smo sagriješili. Savjest nam ne da mira, a za vjernike postoji ispovijed. Međutim, rat, pretvorba i kapitalizam remete tu ustaljenu shemu. Gdje je granica zakonite obrane i ubojstva? Smije li se ukrasti od neprijatelja? Čije je, zapravo, društveno vlasništvo? Da li stjecanje materijalne koristi opravdava propagiranje seksualne izopačenosti? Je li pobačaj ubojstvo? Ide to tako daleko da se sve svodi na pitanje: »Da li cilj opravdava sredstvo?« U novoj formi javlja se nekadašnja komunistička parola: »Snađi se, druže!« Sada se kaže: »Sposobni su oni koji su uspjeli steći«, ne pitajući se kako. Je li doista tako? Da li relativizirana pravila »javnog mnijenja« postaju moralna načela? Je li doista važno tko govori, a ne što govori?
Za vjernike, a i za one koji ne vjeruju, ali se smatraju poštenim ljudima, u tome ne bi smjelo biti dvojbe.
Ubojstvo je uvijek ubojstvo. Krađa je uvijek krađa, pa i onda kada se netko bogati na račun društvenog vlasništva. Propagiranje bluda i seksualne izopačenosti je uvijek grijeh, bez obzira na to gdje i tko to činio. Moglo bi se nabrajati i dalje. Načela Dekaloga ostaju nepromijenjena i onda kada ih krše i oni koji ih propagiraju. Dakle, društvena klima ne može relativizirati (umanjiti, obezvrijediti) Božje zapovijedi.
Kao što je komunistička nacionalizacija bila krađa, tako je isto krađa i nepravedna pretvorba. Kada spominjemo nepravednu pretvorbu, moramo se pitati postoji li i pravedna pretvorba. Vjerojatno, da! Ona pretvorba koja se provodi pod istim opće-poznatim uvjetima za sve jednako, koja priznaje stečena prava, koja je potpuno prozirna i jasna, možda bi i mogla biti pravedna, ali to ne moraju biti i njezine posljedice.
Naime, ne smijemo zaboraviti da je u bivšoj državi bilo poduzeća u kojima su se radnici odricali svojih plaća radi napretka i razvoja »svoga« poduzeća, kao i onih koji su rasipali. Bilo je poduzeća koja su u trenutku nacionalizacije bila malena, pa su se nakon toga razvila do neslućenih razmjera, kao i onih koja su nakon nacionalizacije upropaštena.
Uz pretvorbu treba spomenuti i stabilizaciju. Iz bivše države naslijedili smo neusklađene gospodarske odnose. Gospodarska struktura Hrvatske bila je prilagođena tržištu bivše Jugoslavije. Rat je pogoršao gospodarske neusklađenosti, gubitak tržišta doveo je znatan broj poduzeća u bezizlaznu situaciju. Na to se nadovezala stihijska pretvorba i privatizacija, te je usporedno s tim slijedila gospodarska stabilizacija Markovićeva tipa, kojoj je jedini cilj bio suzbijanje inflacije.
Ako se ima na umu i preferiranje privatnih poduzeća u odnosu na državna, bilo je neizbježno - smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Nakon toga očekivale su se poticajne mjere za povećanje proizvodnje i izvoza, ali one su izostale, a uslijedio je PDV.
Sada su najveći problemi - velika nezaposlenost, velika proračunska potrošnja, velike kamate, neplaćanje preuzetih obveza. Takvo gospodarsko stanje pogoduje klimi »snalaženja«.
Izlaz može biti u gospodarskom razvitku, ali to ne oslobađa odgovornosti sve nositelje vlasti, sve moralne autoritete, sve vjernike i sve poštene ljude da neprestano promiču i naglašavaju moralna načela i provode ih u život.

ZVONIMIR MAJDANČIĆ
Koprivnica

Spasimo budućnost PVC-lanca u Hrvatskoj, jer Polimeri, Polikem i Adriavinil nisu štetni za zaposlenike i okoliš, a mogu donositi veliki dohodak

Pozorniji čitatelj članka prof. Igora Čatića: »Pozivam u obranu Adriavinila - HGK, HAZU, fakultete, inženjere, premijera Matešu, hrvatsku Vladu i sve kojima je stalo do interesa Hrvatske (Vjesnik, Pisma čitatelja, 2. siječnja 1999.) zamijetio je sigurno da se na listi pozvanih nisu našla dva subjekta - Ministarstvo gospodarstva i Društvo za plastiku i gumu, što nije slučajno.
Kao predsjednik Društva za plastiku i gumu, zajedno s članom Skupštine prof. Igorom Čatićem, potaknuo sam osnivanje udruge PEVECE-aša. Udruga je osnovana 14. veljače 1997. u Kaštel Sućurcu, a temeljni joj je zadatak bio da razmotri stanje i budućnost PVC-lanca u Hrvatskoj.
Sastanak udruge održan 20. srpnja 1998. u Zagrebu urodio je između ostalog s dva sljedeća zaključka: stanje u PVC-lancu je dramatično i gotovo potpuna nezainteresiranost sredstava javnog priopćavanja.
Taj sastanak održan je neposredno po sastanku nastavnika hrvatskih sveučilišta s područja polimerstva. Nastavnici su predložili izradbu projekta »Budućnost polimerstva u Hrvatskoj«, gdje je PVC-lanac sigurno jedna od najvažnijih sastavnica.
Na temelju dvaju sastanaka jednog od predlagača i koordinatora predloženog projekta »Budućnost polimerstva u Hrvatskoj« sa stručnjacima Ministarstva gospodarstva, dogovoreno je da Društvo za plastiku i gumu u proljeće 1999. priredi savjetovanje »Budućnost PVC-lanca u Hrvatskoj«.
Savjetovanje bi se priredilo na temelju prethodno izrađene studije. Društvo je već sastavilo prethodni sadržaj studije na izradbi koje bi trebalo raditi više od dvadesetak hrvatskih stručnjaka, bez onih koji će sudjelovati u okviru zainteresiranih poduzeća.
Nastojat će se osigurati i suradnju barem jednog priznatog stranog stručnjaka. Ministarstvu gospodarstva bit će ponuđen taj projekt tijekom četvrtog tjedna siječnja ove godine.
Ako Ministarstvo gospodarstva s ostalim zainteresiranim ministarstvima i udrugama gospodarstva prihvati prijedlog, moći će se na temelju obrazloženih argumenata razmotriti perspektiva tvrtki sastavnica PVC-lanca, pa tako i Adriavinila.
Jer nije samo u teškoj situaciji ta tvornica, ona je samo najvidljiviji problem, i to samo zbog neargumentiranog napada određene političko-ekologističke sprege na tu tvornicu.
Polimeri lokacija Omišalj, Polikem Zadar i Adriavinil Kaštel Sućurac mogu samo dobrom suradnjom osigurati i svoju budućnost na svjetskome tržištu. Treba raditi i ustrajati na traženju rješenja, bez obzira na pogreške učinjene u posljednje dvije godine.
Da mogu potpisati ovaj iskaz, daje mi pravo činjenica da je Društvo kojem sam na čelu još 1974. na prijedlog i Igora Čatića osnovalo Komisiju za zaštitu čovjeka i okoliša i vrlo se intenzivno bavilo utjecajima proizvodnje PVC-a na zdravlje zaposlenika i okoliš.
Bilo je to za tadašnji »Jugovinil« negativna akcija, jer je tada ta tvornica objektivno teško opterećivala okoliš i štetila zdravlju svojih zaposlenika. Ali, srećom to je davna prošlost.
Proizvodnja s takvim djelovanjem su ugašene, a današnja proizvodnja PVC-a u Adrivinilu nije štetna ni za okoliš ni za zdravlje zaposlenika. Iste atribute imaju i proizvodnje i u Polikemu Zadar i u Polimerima lokacija Omišalj.
U svom dramatičnom kriku javnosti prof. I. Čatić pozvao je mnoge na podršku proizvodnje u Adriavinilu. U ovom trenutku izdvojio bih onu rektora Sveučilišta u Splitu, prof. I. Babića (Vjesnik, 8. siječnja 1999.), koji je izvrsno sažeo suštinu. Dalmacija ne zaslužuje sudbinu da bude konobarsko-čuvarski dio Hrvatske.
Splitsko-dalmatinska županija, kao i ostali dijelovi Hrvatske, imaju ljudske potencijale za upravljanje velikim industrijskim postrojenjima čija su znanja i drugačija i znatno iznad onih potrebnih za konobare, čuvare plaža i stranih jahti, trgovce te male poduzetnike. O tome svjedoče i rezultati ljudi koji rade na visokoškolskim ustanovama diljem jadranske obale.
Društvo za plastiku i gumu uložit će maksimalni napor da potakne sve raspoložive snage kako bi se jasno uvidjela i spasila budućnost PVC-a lanca u Hrvatskoj, kao što je to činila INA tijekom Domovinskog rata.
U tome očekujem potporu nadležnih državnih i ostalih organa, jer radi se o očuvanju radnih mjesta i standarda građana lijepe naše Hrvatske.
Naime, u svjetskim razmjerima stv aranja bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika - donosi proizvodnja i prerada plastike više od 10.000 dolara pa sve do 30.000 američkih dolara, dok recimo tekstilna industrija donosi ispod 3.000 dolara.

mr. sc. IVAN ŠIROVIĆ,
predsjednik Društva za plastiku i gumu, Zagreb

Grčka vlada nije ponudila azil g. Öcalanu

Gospodin Mihailo Ničota u tekstu, objavljenom u Vjesniku od 5. prosinca, o razgovorima grčkoga ministra vanjskih poslova s njegovim francuskim i njemačkim kolegama, izlazi iz konteksta i zaključuje da »samo Grčka među europskom petnaestoricom pruža otvorenu podršku Öcalanu koji je uhićen u Rimu. Grčka je danas, vjerojatno, jedina zemlja koja bi rado prihvatila Öcalana i dala mu azil s neograničenim trajanjem, samo da bi izazvala Tursku«.
Čudi nas kako je ugledan novinar poput gospodina Ničote, koji godinama prati i u tančine poznaje grčke prilike, mogao doći do takvog zaključka. Tim više što Vjesnik redovito prima bilten Grčke novinske agencije gdje se mogu pronaći sve relevantne izjave glasnogovornika grčke vlade, a i sam g. Ničota je, prateći predsjednika Tuđmana, pri njegovu posjetu Grčkoj, imao priliku ispitati najviše državne dužnosnike o službenim stajalištima o svim pitanjima od interesa.
Moramo naglasiti da grčka vlada nije ponudila azil g. Öcalanu, koji to, uzgred budi rečeno, nije ni zatražio. Pružena potpora i iskazana solidarnost Italiji kao partnerskoj zemlji je posve druga stvar.
I izražavanje osjećaja od strane građana kao privatnih osoba, pa čak i političara dok govore u osobno ime je potpuna drugačija stvar. To je temeljni aspekt funkcioniranja demokracije, čiji je glavni stup sloboda govora.
Politiku vlade, međutim, izražavaju samo određeni vladini dužnosnici preko svojih izjava i ni u jednoj od njih nema dokaza koji potvrđuju zaključak gospodina Ničote.
Naposljetku, želimo još jednom ponoviti da Vjesniku ovo Veleposlanstvo uvijek stoji na raspolaganju za svaku informaciju u svezi s medijskim pokrivanjem grčkih tema.

STAVROS VASSILOPOULOS,
grčki veleposlanik u Hrvatskoj, Zagreb