Kakva BiH ostaje nakon što SFOR i OESS protektoratom omoguće svoje povlačenje?

Ono što visoki predstavnik, SFOR i misija OESS-a u BiH izgrade, koristeći svoje ovlasti u provedbi Daytonskog sporazuma, prije ili
kasnije doći će u ruke domaćih / A već sada se vidi da s takvim međunarodnim uratkom neće biti zadovoljna većina pripadnika
svakog od triju naroda

IVAN ŠABIĆ

ZAGREB, 15. siječnja - Christopher Bennett, donedavni direktor Međunarodne krizne skupine (ICG) za jugoistočnu Europu, a danas jedan od analitičara te utjecajne organizacije, sumirajući rezultate postignute tijekom prošle godine u uspostavi mira u Bosni i Hercegovini, kao osobito važne događaje istaknuo je održavanje izbora »pojavu međunarodnog protektorata«. »Izbori su bili za međunarodnu zajednicu jedno veliko razočarenje budući da su mnogi očekivali da će doći do velike promjene, a do nje nije došlo. Najzanimljivija stvar je, ipak, razvoj protektorata u BiH, nakon što je vidljivo da visoki predstavnik obavlja sve više funkcija koje treba obavljati vlast BiH«, rekao je Bennet u razgovoru za Glas Amerike, dodajući da je cilj međunarodne zajednice naći rješenje koje joj pruža »mogućnost što bržeg napuštanja Bosne i Hercegovine«.
U nekoliko navrata (na konferencijama u Sintri, u Petersbergu kod Bonna i u Madridu) povećane ovlasti visokog predstavnika - koje nitko od službenih izaslanika međunarodne zajednice ne pristaje nazvati protektoratom - omogućile su Carlosu Westendorpu, aktualnom viskom predstavniku, da po kratkom postupku »razriješi sve nedoumice« o tome kako bi trebale izgledati zastava, registarske pločice i putovnica BiH. Westendorp je također »donio« zakon o državljanstvu, uklonio je s političkih funkcija više osoba koje su, po njegovu mišljenju, zapreka provedbi Daytonskog sporazuma... Na konferenciji Vijeća za provedbu mira, održanoj u Madridu 15. i 16. prosinca, Westendorpove ovlasti su nanovo potvrđene. Nakon te konferencije, u više je navrata naglašeno da Westendorp može, ako zaključi da bi to bilo korisno za mirovni proces, smijeniti bilo kojeg dužnosnika ne samo na lokalnoj razini, na koju je do sada ograničavao svoje odluke o »uklanjanju« neposlušnih.
Goleme ovlasti predstavnika međunarodne zajednice u BiH ovih su se dana očitovale u SFOR-ovoj akciji u Martinu Brodu te u akciji zapljene i (djelomičnog) uništenja oružja i vojne opreme Hrvatskog vijeća obrane, poduzetoj na zapovijed američkoga generala Montgomeryja Meigsa, zapovjednika SFOR-a. Tvrdeći da Ante Jelavić, hrvatski predstavnik u tročlanom Predsjedništvu BiH, nije poštovao propisanu proceduru (propisao ju je zapovjednik SFOR-a), general Meigs je naredio akciju kojom je, s jedne strane, demonstrirana mogućnost potpunog razoružanja hrvatske komponente u Vojsci Federacije te, s druge strane, naglašeno da svako kadrovsko rješenju u Vojsci Federacije u potpunosti ovisi o volji zapovjednika SFOR-a. Istim povodom špekuliralo se čak i o mogućnosti smjene hrvatskog člana Predsjedništva BiH - i jedan od Westendorpovih glasnogovornika je, prema pisanju dnevnog tiska, tu mogućnost ostavio otvorenom, ali je ovoga puta sve ostalo na špekulacijama koje, međutim, nije moguće ne shvatiti kao prijetnju.
Ovih se dana također špekulira s mogućnošću smjene predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena koji u vezi s izborom mandatara za sastav nove vlade RS-a ne postupa po sugestijama predstavnika međunarodne zajednice, tj. ne pristaje mandatarom imenovati dosadašnjeg premijera Milorada Dodika. Iz Westendorpova ureda, za sada, nema nikakve potvrde da bi Poplašen zbog nekooperativnosti mogao biti uklonjen s dužnosti, ali je objavljeno priopćenje u kojemu visoki predstavnik izražava zabrinutost činjenicom da predsjednik RS-a četiri mjeseca nakon izbora još nije imenovao kandidata za premijera koji bi mogao dobiti većinu u Narodnoj skupštini srpskog entiteta.
Ukratko, visoki predstavnik međunarodne zajednice i zapovjednik SFOR-a, zajedno sa šefom OESS-ove misije koji ima vrlo široke ovlasti u izbornom postupku, trenutačno su jedina stvarna vlast u BiH. Zahvaljujući svojim ovlastima, primjenu kojih postupno uvode u politički život BiH, oni grade jednu državno-političku konstrukciju po modelu koji smatraju prikladnim.
Taj posao, međutim, podrazumijeva i veliki napor pri njezinom održavanju, kao i odgovornost za posljedice koje će iz svega toga proizaći. No, budući da predstavnici međunarodne zajednice grade tu konstrukciju da organizacijama i vladama koje iza njih stoje omoguće povlačenje iz BiH, na koncu bi se moglo dogoditi da odgovornost padne na lokalne (bosanskohercegovačke) političke strukture. One će jednom, prije ili kasnije, u ruke dobiti ono što visoki predstavnik, SFOR i misija OESS-a izgrade koristeći ovlasti u provedbi Daytonskog sporazuma. Ako tom »građevinom« ne bude zadovoljna većina pripadnika svakog od triju naroda, sav trud će biti uzaludan, a goleme ovlasti dane izaslanicima međunarodne zajednice pokazat će se promašenom investicijom.

Odbacivanje srednjoeuropskog identiteta: kako se Gradska kavana pretvara u garažu!?

U sjeni rasprava o vlasničkoj pretvorbi zagrebačke Gradske kavane priprema se i njezina prostorna pretvorba / Hoće li tako nestati još jedna u nizu starih kavana što su nekoć odisale srednjoeuropskim duhom? / Kakva je sudbina zatvorenih kavana »Corso« i »Medulić«?

VESNA KUSIN

ZAGREB, 15. siječnja - Dok se o pretvorbi Gradskog podruma i pridružene mu Gradske kavane uvelike raspravlja, protestira i dokazuje pravo vlasništva na prostor sporne uglovnice Jelačićeva trga i Cesarčeve ulice u Zagrebu, koje si na različite načine svojataju razni sudionici u djelidbi negdašnje državne imovine stečene konfiskacijom, pri čemu pravi krvni nasljednici »kratkih rukava« posižu za novim zakonima, pretvorba tih lokala unutar kompleksa, građevinska čestica kojega dosiže sve do Kurelčeve ulice, u garažu s hotelom i mogućom robnom kućom pada u drugi plan. No, dok se raspetljavaju vlasnički odnosi, projekti se budućeg zdanja zasigurno već kreiraju unatoč nemogućnosti rušenja postojeće uglovnice koja je svojom arhitektonskom (nekoć i inetrijerskom) vrijednošću upisana u registar hrvatskih spomenika kulture. Ali, kako se pokazalo da zakoni često postoje da bi ih se moglo kršiti, a još češće nekažnjeno, mogli bismo stvarno doživjeti da sporni objekt pred svim aspirantima na njega bude pretvoren u prah koji će poslužiti tek kao podloga za gradnju planiranog kompleksa.
Možda to zvuči nevjerojatno, ali na oprez upućuje slučaj Valpova, gdje je također raznesena kuća visoke spomeničke kategorije kako bi se na tome mjestu podigao glamurozno najavljivani poslovno-stambeni kompleks (pilot projekt koji je drugima trebao poslužiti kao primjer), poslovno funkcioniranje kojega je neslavno propalo. Treba stoga voditi računa i o toj drugoj pretvorbi, kojom se sprema linč Gradskoj kavani umjesto koje bi se u nekom spoju hotela, garaže i robne kuće trebala ugnijezditi neka bečka kavana.
Pojam bečke kavane, što agramerski priziva nostalgična prisjećanja na negdašnje zagrebačke kavane mitteleuropskog ozračja, morao bi poslužiti kao mamac za one koji bi trebali podržati još jedan glamurozan projekt koji bi imao izrasti u sjeni gotovo stoljetne Gradske kavane. Vjerojatno bi zauvijek ostao u njezinoj sjeni, jer je nostalgija za Gradskom kavanom veća od želje za imaginarnom bečkom. Uostalom, zašto jednu kavanu s tradicijom zamijeniti drugom? Zagrebačko iskustvo pokazalo se u tom smislu više no poraznim. Svaka pretvorba prostora stare u novu kavanu završila je katastrofalno, čak i onda kad je posao bio povjeren eminentnom arhitektu Vjenceslavu Richteru, inače poznatom po uspješnom projektiranju moderne arhitekture.
Negdje od sredine sedamdesetih pa do Univerzijade, u želji za poljepšanjem izgleda gradskih javnih prostora, ali i interijera, trajala je suvremena devastacija starih, popularnih i zapravo intimistički privlačnih prostora agramerskih kavana. Kazališna kavana, u središte koje je postavljen šankerski pult, dobila je izgled deambulatorija (ophod oko svetišta crkve) na koji su nanizani separei. Od duha stare kavane ostali su tek fotoportreti slavnih osoba koje su se nekoć u njoj redovito sastajale. Ali, ni to nije bio kraj uništavanja te omiljene zagrebačke kavane. Da postoji još gora varijanta, dokazala je posljednja obnova.
Špiglirani »Corso« s raskošnim secesijskim lusterima, mramornim stolićima i kožnatim foteljama nestao je s lakoćom kojom arhitekt rajšinom prepolovi po vertikali impozantnu unutrašnjost kako bi velebnu kavanu razdrobio u niz odvojenih prostora, u dva opskurna nivoa, koji mogu biti pizzerija, bircuz, soba za brzinske poslovne sastanke i još štošta, samo ne kavana.
Potpuno uništenom »Corsu« pridružila se i kavana »Medulić«, pretvorena novim zahvatom u snack bar, koji će potom dobiti cabaretsku funkciju u kombinaciji s konzumacijom. Izlaskom glumaca iz »Medulića«, tom prostoru nije vraćena prvobitna namjena, već je pretvoren u restoran. Kavana je zauvijek nestala. Uoči Univerzijade, žrtvovana je i Gradska kavana u kojoj je pretvorba prostora urodila stvaranjem neponovljiva enterijerskog bastarda. Preuređenjem i dogradnjom hotela Dubrovnik nestalo je i klasičnog ugođaja istoimene kavane, koja je od tada u potrazi za novim pretvorbama promijenila više lica, ne dosegavši nikada kvalitetu slike i ugođaja negdašnje kavane Dubrovnik. U posljednjoj verziji, u prepolovljenu je kavanu uselio restoran.
Takvi potezi pravdani su najčešće brzinom života koji više ne ostavlja vremena za lagano ispijanje kave uz koju se čitaju novine, igra šah ili (ne daj Bože) biljar. Mogući razgovori, okupljanje književnika, glazbenika, političara ili tek skupine prijatelja koji su tiho zaokupljeni svojim temama gotovo su postali nezamislivi u poplavi kafića i bircuza, gdje se s nogu trusi i kava i čašica, te bistri dnevna politika. Pa ipak, nostalgija za kavanama, uz često isticanje primjera bečkih, ali i drugih srednjoeuropskih kavana, ostala je duboko u nama. Najvećma zbog želje da prekinemo tu životnu utrku i opustimo se u ugodnoj atmosferi lijepo uređenog interijera, uz ljubaznu uslužnost personala i kvalitetnu ponudu, koja uključuje i dnevni tisak. Povratak tome tipu kavane označila je Milčecova »K. u K.« kavana. Drukčiji, suvremeni pristup, ne u preuređenju, već u stvaranju novog kavanskog prostora označile su dvije nove kavane na Jelačićevu trgu: »Ban café« (arh. Nenad Fabijanić i kipar Slavomir Drinković) i »Mala kavana« (arh. Branko Silađin). Obje su pokazale da se i suvremenim arhitektonskim izričajem mogu stvoriti prostori s pravim kavanskim ugođajem, zahvaljujući kojemu su uvijek pune.
Istodobno, »Corso« je, svojom unutarnjom hladnoćom redovito zjapio prazan. Sada je i on zatvoren, kao i Gradska kavana i kavana »Medulić«. »Corsu« će se, navodno, vratiti negdašnji izgled. O sudbini »Medulića« nitko i ne govori. Gradsku kavanu pak muče pretvorbe različitog tipa. Hoće li opet biti žrtvovana zajedno s kultnim zagrebačkim restoranom »Gradski podrum« (zatvoren već nekoliko godina), ovoga puta i konačno? Hoće li to, naposljetku, Zagrepčani dozvoliti?

Pucanj u kralja estrade

HRVOJE HORVAT

ZAGREB, 15. siječnja - U priči o Miši Kovaču, čiji pokušaj samoubojstva upravo puni stranice tiska, jedna stvar je sasvim izvjesna: radi se o živopisnoj osobi koja je poteze u karijeri vukla na više nego pragmatičan način, zbog čega je njegovo estradno »ja« uvijek dobivalo na težini i akceleraciji. S druge strane radi se i o kontradiktornoj osobi koja je predodžbu o sebi posljednjih godina radila na temelju radikalnih, izvanglazbenih elemenata. Dakako, nečiju osobnu tragediju nitko ne može dovesti u pitanje i civilizirano je prepustiti privatnom životu dotičnog. Pucavši iz pištolja sam na sebe, Kovač je zapravo na najgori (i najekstravagantniji) način pokušao razriješiti životnu situaciju u kojoj se posljednjih godina našao. Nakon razvoda od supruge Anite i odlaska iz Radićeve ulice u Zagrebu, pjevačka mu se karijera sastojala od manjeg broja izdanja, dok su prorijeđeni koncertni nastupi imali promjenjiv odjek. Glorificirana selidba u Španjolsku sa Silvijom Marković i kasniji prekid veze mogao bi se stoga navesti kao posljednji »javni gaf«, dokaz da su popustili konci i nastupilo razdoblje gubljenja orijentacije.
Podatak da je Kovač na koncertima mogao samo »raširiti ruke, pa da svi pjevaju« stara je istina, kao što je točno da je njegova emotivna »antidistanca« bila kao stvorena za profil publike koja ga je pratila: riječ populizam u njegovom estradnom slučaju može se uzeti bez ostatka. Jer, Kovačev »umjetnički dojam« oduvijek je bio simplificiran, a tužbalice i veselice iz dugogodišnjeg repertoara mogle bi se uzeti kao konstanta i poveznica početka karijere - robusni i srčani zabavnjak - i najnovije faze autentičnog mučenika. Dijelom i na tim temeljima izgrađena je javna osoba Mate Miše Kovača, uvijek sklona velikim riječima i patetičnom egzistencijalizmu.
Kako bismo promotrili estradni uspjeh Miše Kovača, nužno je prisjetiti se likova koji su u njoj odigrali presudnu ulogu i utjecali na metode ponašanja (iako sâm Kovač voli kazati da su ga suradnici samo pratili u dosezanju trijumfa). Kao dio estradnog vrha u bivšoj državi, Kovač je, između ostalih, surađivao i sa živopisnim makedonskim menadžerom Veliborom Đarovskim, jednim od pionira probojne medijske strategije »sjekirom k'o pilom«, što velikim dijelom objašnjava i Kovačevu medijsku strategiju »postanka«. Uvijek sklon velikim potezima i emocionalnim katarzama, karijera Miše Kovača prvi je preokret doživjela nakon automobilske nesreće početkom sedamdesetih, a zastupljenost u medijima već je tada nagoviještala da zla kob najviše zanima široku publiku.
U devedesetima je tragična sinovljeva pogibija 1992. (Edi Kovač sa 16 godina poginuo je od pištolja iz vlastite ruke, u društvu prijatelja pri igri oružjem) iz temelja preokrenula život megapopularne zvijezde. Kasnije je Mišo Kovač sinovljevu smrt prometnuo u stožerni dio svoje javne promidžbe, stavio težište na staro ime Mate i pretvorio se u estradnoga glasnogovornika hrvatske »desnice« i radikalne političke opcije, slično poput Zlatka Pejakovića. Iako je samo nekoliko godina ranije u inozemstvu demonstrativno odbio nastupati u dvorani gdje je bila izvješena slika Ante Pavelića, promjena smjera bila je očigledna i radi nekih drugih stvari. Zbog ranije popularizirane pozicije estradne »obrane« bratstva, jedinstva i bivše države u intervjuima poput onoga u beogradskoj Dugi koncem osamdesetih, ideološko »prestrojavanje« koje je uslijedilo bilo je zbunjujuće za one koji su takve detalje pamtili.
U svakom slučaju, ti obrati konvertitski nisu utjecali na publiku koja je u Miši Kovaču, nakon sinovljeve smrti stalno odjevenome u crno, pronašla metaforu hrvatske ratne tragedije i u nesmanjenom broju hrlila na njegove koncerte. Treba napomenuti da se sindrom političke izmjene dresova u Kovačevu slučaju ipak ne može smatrati bezrazložnim: uvjerenost da su mu sina ubili bila je presudna u psihološkom portretu koji ga je kasnije pratio. Jednostavnije rečeno,
Kovačeva moralna pozicija od 1992. na dalje bila je za njega neupitna: pomiješavši nacionalno i očinsko, stavljen je znak jednakosti između osobne tragedije i nacionalnog ratnog stradanja. Je li to bio pretežak teret, koji je na koncu rezultirao posljednjim pokušajem »samoukinuća« karizmatskog pjevača?.