SUBOTOM: ZAŠTO VOLIM ZAGREB

Zagreb volim zato što volim slobodu i istinu

Dr. IVAN KORDIĆ, voditelj Hrvatskih studija

Da, vjerojatno nema riječi koja je tako dubokoznačna, višeznačna i neodređena, kao što je ljubav. Voljeti nekoga ili nešto osjećaj je iz skrovitosti postojanja, iz svetišta vlastite nedorečenosti, o kojemu je možda najbolje šutjeti, da bi ga se što rječitije čulo.
Sviđa mi se ona Wittgensteinova da o onomu, o čemu se ne može govoriti, valja šutjeti i to na način rječitosti, koja spoznaje, osjeća i doživljuje one dubine čovjekova postojanja, koje ga čine onim što jest, a razgraničuju prema onom što nije.
A ako pak ipak trebam govoriti, onda moram reći: voljeti Zagreb za mene - poniklog u Hercegovini, zemlji u kojoj ljubav prema Zagrebu pripada najdubljoj dubini osobne i nacionalne opstojnosti, vlastitog identiteta i vlastite čežnje - zapravo znači voljeti sebe, svojega bližnjega i daljnjega, sve ljude zato što su stvorenja Božja. Jer, u korijen ovoga postojanja ugrađena je zapovijed ljubavi iz Kristova Govora na Gori, makar koliko mnogi tu zemlju označavali epitetima neljubavi, surovosti. A otići iz Hercegovine (otišao sam kao petnaestogodišnjak), uvijek znači čežnju za povratkom u nju, ili, još bolje, u Zagreb. Jer, Hercegovac osjeća Zagreb svojim domom, makar nikada ne živio u njemu.
A meni se posrećilo da i fizički postanem dio Zagreba. Snovi i čežnje postali su java za Domovinskog rata. Ranjeni i Zagreb i Hrvatska i Hercegovina. I nije moglo biti dvojbi o napuštanju njemačke razmaženosti i povratka u ratnu nesigurnost. Jer, rane valja vidati.
Bijaše to povod za moj dolazak/povratak Zagrebu. Ljubavi, koja nije ni prva ni posljednja. Nego naprosto ljubav.
Zagreb je stoljećima simbol hrvatske samosvijesti i čežnje za slobodom, koja je u našim danima pretvorena u zbilju. Sloboda je postala istinom, a ova, kako misli Heidegger, i nije ništa drugo nego sloboda. Otvorena su hrvatska vrata prema istini i slobodi, a to na akademskoj razini znači i prema prepoznavanju univerzalnih vrijednosti, da bi se hrvatska pojedinačnost prepoznavala u univerzalnosti, a univerzalnost nalazila svoj odjek u hrvatskoj pojedinačnosti. A institucionalno to znači: osnovani su Hrvatski studiji. Da bi postali stjecištem prožimanja istine i slobode u našem vremenu i prostoru.
Tako je za mene isto voljeti Zagreb i voljeti Hrvatske studije, a istinu i slobodu kao univerzalne vrijednosti. Na zagrebački i hrvatski način.
Stoga me žalosti činjenica što mnogi u Zagrebu, u Hrvatskoj i u svijetu ne prepoznaju da ljubav prema Zagrebu, Hrvatskoj i Hrvatskim studijima ni u kom smislu ne znači omalovažavanje, odbacivanje ili, ne daj Bože, mržnju prema drugima. Pa ni prema onima koji ne vole ni Zagreb, ni Hrvatsku, ni Hrvatske studije. Ova ljubav znači zapravo vlastitu ispovijest i poziv svima da je ljubav prema sebi, okolišu, narodu, domovini zapravo uvjet ljubavi prema drugome, drugim okolišima, domovinama, narodima, ljudima. Jer, ima pravo Dostojevski: Što više volim čovječanstvo, to više mrzim konkretnog čovjeka. Opće je moguće samo zahvaljujući pojedinačnom, a pojedinačno svoju domovinu nalazi u općem. Oni nisu suprotstavljeni, nego su temelj jedno drugome. Stoga je istinski nacionalizam izraz ljubavi prema vlastitom narodu, ali ujedno i uvjet mogućnosti internacionalizma kao ljubavi prema svim narodima. Oni jedan drugoga tako uvjetuju, da je moguće parafrazirati Kanta: Internacionalizam bez nacionalizma je prazan, nacionalizam bez internacionalizma je slijep! A praznina vodi u besmisao, sljepoća u provaliju.
No, hrvatska erupcija istine i slobode s početka devedesetih još je jednom pokazala da je ljubav i bol. Istina je, prema Heideggeru, razotkrivenost stvarnosti. Tek se u slobodi stvarnost pokazuje kakva jest. Čežnja i ljubav, vide stvarnost mnogo ljepšom nego što ona jest. Hrvatska sloboda i istina kao dosanjani san pokazale su se ne samo kao lijepa stvarnost, nego i kao ružnoća razotkrivenosti onoga što jest. Pa se i meni u svoj ljubavi prema Zagrebu, Hrvatskoj i svim ljudima razotkrilo i ružno lice Zagreba, Hrvatske i svijeta: mnogi Zagrepčani, Hrvati i građani svijeta, kad govore o ljubavi, uvijek misle o njezinu unovčenju, prostituiraju je, istinu pretvaraju u vlastiti probitak, slobodu u spletkarenje.
Jer, kako drukčije razumjeti da su mnogima puna usta ljubavi prema Zagrebu, Hrvatskoj i svijetu, a u isto vrijeme čine sve da onemoguće Hrvatske studije? Je li moguće da Zagreb gotovo 1500 studenata i 150 profesora Hrvatskih studija i dalje kani držati u prostoru od nekoliko stotina kvadratnih metara, onemogućujući im slobodno traganje za istinom? Je li moguće da pred tražiteljima istine prednost imaju lihvari prostora i vremena, slobode i ljubavi?
Pa ipak, unatoč svemu, ja volim Zagreb! Ne dopuštam da mi tu ljubav oduzmu oni koji svaku ljubav uspijevaju prostituirati. Pri tom mi istinsku radost čini pogled u bistre oči mojih studentica i studenata, koji jasno daju do znanja da žele misliti, biti istiniti i slobodni. Koji jednako pozorno slušaju o Augustinu i Kantu, Vlačiću i Boškoviću, žele ih razumjeti i pretočiti u svoju istinu o čovjeku i svijetu. Oni su jamstvo ljubavi prema istini i slobodi. I prema - Zagrebu!

ZAGREB OD VUGLA DO VUGLA

Medvedgradska ulica - riznica odljevaka europskoga kiparstva

Piše: BRANIMIR ŠPOLJARIĆ

U srednjem se vijeku, u potoku koji je tekao današnjom Tkalčićevom i Medvedgradskom ulicom, štavila koža, pa je dio Kožarske ulice dobio godine 1928. ime po tvrdom gradu koji dominira Zagrebom na Medvednici.
Medvedgrad je godine 1244. počeo graditi kanonik Benko, za zagrebačkoga biskupa. Gradnja je završena za šest godina, a velika je gradina na planini u svojoj dugoj povijesti promijenila čak 25 vlasnika. No, napuštena je nakon snažnog potresa 1590. Zadnji vlasnici, Gregorjanci, preselili su se u Šestine, a nakon izumiranja te plemenitaške obitelji, ruševine Medvedgrada postale su vlasništvom obitelji Kulmer.
Medvedgrad je nadahnuo mnoge hrvatske pisce, kao što su August Šenoa, Marija Jurić Zagorka, a uz Medvedgrad su vezane mnoge priče i narodne legende. Rano je pobudio i zanimanje znanstvenika, od Ivana Kukuljevića, Gjure Szaboa pa do današnjih dana, kada je ubrzana njegova obnova kako bi u njega bio interpoliran Oltar hrvatske domovine, spomen svima palima za slobodu i nezavisnost Hrvatske. Taj memorijalni spomenik, djelo je kipara Kuzme Kovačića i skupine arhitekata, a svečano je otkriven na Dan državnosti, 30. svibnja 1994.
U Medvedgradskoj se, pak, ulici na kućnom broju dva nalazi Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U njoj se čuvaju gipsani odljevci značajnih kulturno-povijesnih spomenika. Zbirka broji 10 tisuća predmeta, od kojih je stalno izloženo njih 2500. To je svojevrstan muzej kiparstva europskih razmjera, koji sadrži odljeve djela, od antičkoga Rima i Grčke, pa do kiparskih djela hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća.
Poseban dio posvećen je hrvatskom medaljarstvu, s radovima Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Kerdića, Ivana Meštrovića i drugih. Gliptoteka je smještena u nekadašnjoj tvornici kože, a zahvaljujući svojim zbirkama postala je organizator Trijenala hrvatskog suvremenog kiparstva, čije se održavanje upriličuje u Medvedgradskoj ulici.

Novac za krpanje rupa odlazi na isplatu šteta vozačima koji su naletjeli na njih!?

- Ogroman dio novca iz proračuna za održavanje i krpanje rupa na oko 2000 kilometara lokalnih, županijskih i tzv. nerazvrstanih prometnica odlazi na podmirenje troškova sudskih sporova i nadoknađivanje šteta vozačima nakon što su naletjeli na rupe koje nisu na vrijeme zatrpane, rekao nam je inž. Zvonimir Tumbri, direktor Zagrebačkih cesta, objašnjavajući zašto su zagrebačke prometnice još uvijek prepune opasnih, udarnih rupa.
To je osnovni razlog što se oštećenja na cestama ne saniraju odmah, pa je razumljivo, kako kažu u »Zagrebačkim cestama«, da i pored dobre opreme, stalno nešto negdje - »šteka«. Zato se samo uporno ponavlja da naše ceste ne mogu podnijeti današnji promet.
Kako nam je rekao Antun Cvitanović, zamjenik direktora »Zagrebačkih cesta«, za 1999. nisu gotovi ni planovi, pa se još uvijek ne zna s koliko će se novca krenuti u osnovnu djelatnost - redovito održavanje spomenutih 2000 kilometara prometnica.
- Planovi se još uvijek izrađuju, te ne bi bilo dobro pričati o nečemu, o čemu se još praktički ništa i ne zna. Trenutno, u skladu s mogućnostima i novcem, naše ekipe izlaze na teren i bez obzira na vremenske prilike, krpaju prometnice koliko mogu, rekao je Cvitanović. Dodao je, da taj posao građani baš i ne primjećuju, jer ga većim dijelom obave tijekom noći, kada je promet smanjen.
Saznali smo, da se na terenu nalazi 12 ekipa iz četiri nadcestarije, koje upravo uređuju Ulicu Planina donja u Sesvetama i Čučersku ulicu, dok se u središtu Zagreba popravljaju rupe na »zelenim valovima«. Planira se i sanacija Vrapčanske, Aleje Bologne i Bukovačke. Za kvalitetnije radove s lijevanim asfaltom čekaju se više temperatura zraka. Cvitanović kaže da se uz to saniraju i iskopi nakon uvođenja komunalija, pa moli Zagrepčane za strpljenje, jer i oni čekaju...
Podsjetimo, da je i gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić najavila za ovu godinu veću brigu za održavanje cesta, posebno naglasivši prioritetom uređenje gradskih prometnica. Ovogodišnje stanje na cestama, pa i u najužem dijelu grada, govori da bi se ta najava trebala što prije početi - ostvarivati. (Claudio Kramarić)

Zagrebački »Sheraton« proslavio treću obljetnicu poslovanja

Zagrebački hotel »Sheraton« je u deset lanjskih mjeseci imao 12 posto manje troškova i pet posto manje prihode nego li preklani, istaknuto je u petak na konferenciji za novinare u povodu treće obljetnice njegova poslovanja.
U prošloj je godini bilo iskorišteno 53,5 hotelskih smještajnih kapaciteta, dok su cijene osnovnih turističkih usluga bile od 2,5 do tri posto više nego 1997., istaknuo je generalni direktor H.B.I. d.o.o. Anđelko Leko.
Poslovodstvo hotela očekuje da će dobit biti istovjetna preklanjskoj. Hotel ima 22 milijuna kuna godišnju amortizaciju, koja će u cijelosti biti pokrivena. Kako je istaknuo Leko, iako poslovodstvo hotela nije time zadovoljno, u sadašnjim hrvatskim gospodarskim uvjetima, to se ocjenjuje pozitivnim.
- »Sheraton« će u 1998. pokriti sve svoje troškove i imat će dobru startnu poziciju u ovoj godini. No, ono što otežava hotelsko poslovanje je plaćanje poreza na dodanu vrijednost, istaknuo je Leko.
Na račun PDV-a hotel je lani uplatio 11,7 milijuna kuna poreza, odnosno nakon odbijenog pretporeza osam milijuna kuna, dok je u 1997. uplaćeno 4,2 milijuna kuna. U toj su godini, kazao je Leko, bili oslobođeni plaćanja poreza na inozemne goste, hotelski inventar i robu.
U ovoj će godini poslovodstvo hotela ulagati u obrazovanje kadrova jer to traži novi vlasnik korporacije »Sheraton« - američka hotelska kompanije »Starwood«.