Koliko je torbi s novcem netragom nestalo?

Priča o donacijama iz dijaspore počinje 1989. kad vodeći ljudi HDZ-a obilaze dijasporu u Americi i Australiji i prikupljaju novac za predizbornu kampanju / Nakon pobjede, vlast je apelirala na dijasporu da što izdašnijim prilozima pomogne obrani i obnovi zemlje / U apelima je prednjačio tadašnji ministar iseljeništva a kasnije obrane Gojko Šušak, a nisu zaostajali ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i sadašnji Stjepan Mesić / Novac su nerijetko prikupljale osobe o kojima se nije previše znalo

ZAGREB, 5. lipnja - Blokada računa HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta na kojem se, navodno, trenutačno nalazi više od tri milijuna maraka, ponovno otvara pitanje što se sve prošlih godina zbivalo s novcem hrvatske dijaspore.
Priča o donacijama iz dijaspore počinje 1989. kad vodeći ljudi HDZ-a obilaze hrvatsku dijasporu u Americi i Australiji i prikupljaju novac za predizbornu kampanju. Nakon pobjede na izborima, hrvatska je vlast apelirala na dijasporu da što izdašnijim novčanim prilozima pomogne obrani i gospodarskoj obnovi zemlje. U tim apelima, najčešće u obliku posjeta prekooceanskim hrvatskim zajednicama, prednjačio je tadašnji ministar iseljeništva a kasnije ministar obrane Gojko Šušak, ali ni ostali prvaci HDZ-a, uključujući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i sadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, nisu zaostajali.
U tu je svrhu Hrvatska otvorila posebne račune na koje se uplaćivala gotovina namijenjena ponajprije kupnji oružja za obranu Hrvatske. Takvi su računi otvarani u Austriji i Švicarskoj, a koristili su se i računi fiktivnih ili stvarnih tvrtki (primjerice Oblatio) u Kanadi, Australiji, Cipru, Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, odnosno u off-shore zonama poput Arube, Barbude ili Britanskih djevičanskih otoka. Nadzor nad tim računima imali su Ministarstvo obrane i Ministarstvo financija, na čijem su čelu bili sad pokojni Gojko Šušak i Jozo Martinović, a transakcije su se obavljale, među ostalim, i posredstvom Zagrebačke i Riječke banke, te niza manjih inozemnih banaka i uglednih odvjetničkih tvrtki, poput londonske Allen, Allen & Hemsley.
Sada zatečeni iznos na računu Zaklade hrvatskog državnog zavjeta potječe s jednog od takvih računa Hrvatskog nacionalnog fonda u austrijskom Villachu, čiji su ovlašteni potpisnici navodno bili Gojko Šušak, Jozo Martinović i Hrvoje Šarinić. Taj je račun zatvoren početkom 1998. godine, a prema riječima Hrvoja Šarinića, bivšeg predstojnika Ureda predsjednika Tuđmana, preostali je novac (oko 2,7 milijuna maraka) na njegovu inicijativu prebačen na novootvoreni račun Zaklade u Privrednoj banci, odnosno doniran je toj Zakladi, a potpisnicima računa su tada navodno postali Mile Ćuk i Ivan Valent.
Iako ne postoje točni podaci o iznosu novca koji su hrvatski iseljenici donirali HDZ-u ili Hrvatskoj, s visokom se dozom sigurnosti bez imalo pretjerivanja može govoriti o najmanje desecima, ako ne i stotinama, milijuna dolara.
Malo više svjetla u priču o donacijama dijaspore unijeli su razočarani članovi HDZ-a. Tako Ina Vukić, bivša tajnica ogranka HDZ-a u Sydneyu, tvrdi da je australski HDZ samo na račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu do 1993. poslao 16,4 milijuna australskih dolara, te da su tim novcem raspolagali Šušak, Martinović i Šarinić, što potonji demantira. Listi visokih HDZ-ovih dužnosnika koji su osobno raspolagali novcem dijaspore često se pridodaju Milan Kovač, Stjepan Mesić... Ina Vukić tvrdi, među ostalim, da je Mesić, u to doba član HDZ-a, nakon posjeta Australiji prisvojio najmanje 50.000 australskih dolara.
Neosporno je, međutim, da je upravo Šarinić, zajedno s tadašnjim Tuđmanovim savjetnikom Slavenom Leticom, bio inicijator osnivanja Reda predsjednikovih vitezova. Vitezom se postajalo nakon uplate 1000 maraka, uplatom 5000 maraka dobivala se titula viteza s brončanim pečatom, za 10.000 maraka slijedila je titula sa srebrnim pečatom, a nakon uplate 25.000 maraka ili više Tuđman i Šarinić bi novom vitezu izdali zahvalnicu sa zlatnim pečatom.
Osim što je novac dijaspore uplaćivan na za tu prigodu otvarane račune i izmišljane institucije (Hrvatski nacionalni fond, Red predsjednikovih vitezova...), HDZ-ovci su se nerijetko s prekooceanskih turneja vraćali s torbama punim gotovine. Iako svjedoci takvih transakcija uglavnom šute, neki su progovorili u hrvatskom tisku. Na primjer, Karlo Milić tvrdi da je osobno Franji Tuđmanu dao 1,2 milijuna dolara 1990. godine prigodom njegova posjeta SAD-u i Kanadi, kad je bio u društvu s Antom Beljom i Ivanom Nogalom. Milić tvrdi da su svi spomenuti dio novca iskoristili za vlastite potrebe - Beljo za otvaranje tvrtke na sinovo ime, a Nogalo za kupnju zagrebačkog hotela »Dubrovnik«.
Svi prozvani, koji su bili u mogućnosti, Milićeve su navode početkom 2000. godine demantirali. Ipak, Nogalo je postao vlasnikom hotela »Dubrovnik«. Unatoč tome, Milićeva je vjerodostojnost prilično narušena činjenicom da se početkom devedesetih među hrvatskim iseljenicima pojavio gotovo nepoznat.
Ta činjenica ipak nije bila preprekom da se, među ostalim, i njemu povjeri prikupljanje pomoći dijaspore za Hrvatsku u SAD-u, a slična je praksa bila i u drugim zemljama. Novac su nerijetko prikupljale osobe o kojima se nije previše znalo, ali su uživale veliko povjerenje središnjice HDZ-a u Zagrebu, što znači Tuđmana ili Šuška osobno.
Na posebnim večerama iseljenika, priređenim samo radi prikupljanja novca, gotovina je spremana u torbe koje su istaknuti HDZ-ovci potom raznim kanalima odnosili u Hrvatsku ili ostavljali novac na računima inozemnih banaka. Katkad su torbe jednostavno nestajale...
Dijaspora je vjerovala da pomaže obrani Hrvatske i pojedinci su najčešće davali 1000 ili 2000 dolara. Skupljenim se novcem nije kupovalo samo oružje nego i uniforme i ostala vojna oprema. Dio je robe nabavljan i posredovanjem tadašnjeg HDZ-ova poduzeća Domovina, kasnije tvrtke Stjepana Tuđmana, a vojničke odore su naplaćivane i četiri puta skuplje nego što je bila njihova cijena u inozemstvu.
Novcem sa spomenutog austrijskog računa podmirivane su stvarne (za kupnju oružja) ili fiktivne transakcije s njemačkim, rumunjskim, izraelskim, francuskim tvrtkama.
Novcem dijaspore brojni su HDZ-ovci i dužnosnici MORH-a kupovali vlastitu odjeću i plaćali svoj luksuzni život. Dijelom tog novca okoristili su se, navodno, Ferdinand Jukić, Stjepan Spajić, Tomislav Merčep... Nije dokazano, ali ni isključeno, je li Tuđman novcem dijaspore financirao otkup vlastite vile i aktivnosti humanitarne zaklade Za djecu Hrvatske, koju je vodila Ankica Tuđman.

Darko Markušić